Pravnopis

Pravne (ne)zanimljivosti i aktualnosti. Piše Goran Jarić.

Kakve će probleme Uber imati u Hrvatskoj? – Velike!

uberDo sada su svi već saznali da Uber dolazi u Lijepu našu (a izgleda i nešto šire) i da će se službeno predstaviti već za nekoliko dana (točnije, 4. svibnja 2015.) na Netokracijinom OMGCommerceu. Kako je to već običaj kod nas (i nešto šire) digla se buka s dvije strane. Jedni ne mogu dočekati da Uber dođe i stavi soli na rep zlim taksistima, dok neki (mahom taksisti) po medijima prosipaju salve nezadovoljstva. Jedni kažu da je to dobar pomak jer će donijeti povoljniji prijevoz i mogućnost za dodatnu zaradu, drugi kažu da je to nelojalna konkurencija onima koji samo obavljaju svoj posao i uredno pune Državni proračun.

Može li funkcionirati u RH?

No, kako ovo nije blog na kojem će se nagađati što je potrebnije (povoljniji prijevoz ili zaštita taksista), već blog na kojemu se aktualna događanja povezuju sa zakonskim tekstovima, evo odmah odgovora na glavno pitanje koje je posljednja 24 sata zaokupilo pučanstvo društvenih mreža. Uber u RH ne može funkcionirati onako kako funkcionira tamo gdje je već prisutan. Zašto? Pa zato što je protuzakonito (bar u onom najpopularnijem, UberX, obliku)!

Budući da Uber većina poistovjećuje s UberX uslugom (svatko vozi svakoga svojim automobilom), dalje ćemo se pozabaviti upravo tom uslugom.

Kako je protuzakonito?

Naime, već dugo dugo vremena imamo jedan zakon pod imenom Zakon o prijevozu u cestovnom prometu (najnoviji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. godine, objavljen je u Narodnim novinama broj 82/2013 i usklađen je s pravnim aktima EU). I taj zakon (koji je, ponovno napominjem, usklađen s pravnim aktima EU) u članku 32. nabraja koji sve oblici prijevoza putnika u unutarnjem cestovnom prometu postoje u RH. Tako tamo piše da su to:

  • javni linijski prijevoz,
  • posebni linijski prijevoz,
  • shuttle prijevoz,
  • povremeni prijevoz,
  • autotaksi prijevoz i
  • posebni oblik prijevoza.

Kad je u zakonu tako striktno nešto nabrojano (a da nema opaske …i drugi oblici prijevoza) onda to znači da je riječ o jedinim zakonom reguliranim oblicima prijevoza, što opet znači da je prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu dopušteno obavljati samo na jedan od načina koji su gore nabrojeni.

Iz gornjeg popisa možemo odmah isključiti javni linijski prijevoz, posebni linijski prijevoz i shuttle prijevoz jer je očito da nemaju baš nikakve veze s Uberom, pa nam preostaju povremeni prijevoz, autotaksi prijevoz i posebni oblik prijevoza da bi provjerili može li se Uber tu negdje „uglaviti“.

Kako definirati UberX prijevoz?

Za povremeni prijevoz Zakon u čl. 55. st. 1. kaže sljedeće „Povremeni prijevoz putnika u cestovnom prometu obavlja se autobusom i osobnim vozilom (7+1 i 8+1)“, a u st. 3. kaže „Pri obavljanju povremenog prijevoza putnika prijevoznik u vozilu mora imati ugovor o prijevozu sklopljen prije početka obavljanja prijevoza.“. Iz ovoga slijedi da Uber ne ulazi u povremeni prijevoz.

Za posebni oblik prijevoza Zakon u čl. 60. kaže „Potrebu i način obavljanja djelatnosti iznajmljivanja osobnih vozila s vozačem te obavljanja posebnog oblika prijevoza putnika cestovnim vlakom, zaprežnim vozilom ili nekim drugim cestovnim vozilom propisuje jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Zagreb.“, što znači da bi Uber mogao ući u kategoriju posebnog oblika prijevoza, ali samo ako bi pojedini grad donio odluku da postoji potreba za takvim prijevozom i donio neki akt kojim bi uredio obavljanje takve (posebne) djelatnosti prijevoza.

I preostaje samo autotaksi prijevoz za kojega svi dobro znaju da je riječ o cestovnom prijevozu putnika za određenu naknadu. Brzim pogledom na Uberovu stranicu moguće je vidjeti da Uber pruža sljedeću uslugu „connecting riders to drivers through our apps“, a malo pomnijim pregledom može se vidjeti da je tu uključena i naknada za obavljeni prijevoz gdje Uber uzima svoj dio (jer je spojio putnika namjernika i vozača), a sve se plaća putem aplikacije. Možemo Uberovu uslugu (usluge) promatrati iz bilo kojeg kuta, ali uvijek se sve svodi na to da će osoba A platiti osobi B da ju preveze s mjesta X na mjesto Y, a upravo to je pojam autotaksi prijevoza.

I što sad? Uber vozači će ustvari taksirati po gradu, zaraditi nešto džeparca sa strane, putnici će dobiti još jednu mogućnost prijevoza i povoljnije vožnje, a taksisti još malo konkurencije, ali heeej… pa mi smo u kapitalizmu i konkurencija pokreće društvo i tržište. Pa i nije baš tako.

Konkurencija naša svagdašnja

Istina je da konkurencija pokreće tržište, ali zdrava konkurencija, a to je ona gdje svi imaju jednake mogućnosti i jednake terete, pa tko je bolji i sposobniji taj će opstati. U slučaju Ubera ne radi se o zdravoj konkurenciji, jer (opet se vraćam na Zakon) „Autotaksi prijevoz obavlja se na temelju dozvole, ako je to utvrđeno propisom iz stavka 1. ovoga članka“ (čl. 56. st. 2.), „Dozvolu iz stavka 2. ovoga članka izdaje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba, pravnoj ili fizičkoj osobi koja ispunjava sljedeće uvjete: – ima važeću licenciju za obavljanje autotaksi prijevoza, – ima položen ispit, odnosno zaposlenog vozača s položenim ispitom iz članka 59. ovoga Zakona.“ (čl. 56. st. 3.), „Tijekom obavljanja autotaksi prijevoza putnika u vozilu mora biti uključen taksimetar, s vidljivom cijenom obavljenog prijevoza koja mora biti sukladna važećoj tarifi.“ (čl. 56. st. 7.), „Vozač autotaksi vozila mora imati položen ispit o poznavanju osnovnih podataka o kulturnim, gospodarskim, turističkim, prometnim i drugim značajnim objektima i znamenitostima na području na kojem obavlja prijevoz.“ (čl. 59. st. 1.) i tako dalje…

Drugim riječima, djelatnost autotaksi prijevoza je zakonom i pravilnicima regulirana djelatnost! Ako se hoćete baviti time, onda morate zadovoljiti neke uvjete, imati taksimetar, izdavati račune, uplaćivati doprinose i poreze na zaradu koju ostvarujete, a sve to košta. Da bi jedan taksist stavio u džep 100,00 kuna, on mora naplatiti 200,00 kuna, jer će mu sigurno pola od toga otići na poreze doprinose, dozvole i ostala maštovita i manje maštovita davanja. Da bi jedan Uber vozač u džep stavio 100,00 kuna, mora naplatiti 100,00 kuna. I to je sva računica i tu se može zaustaviti svaka pomisao o zdravoj konkurenciji.

Sigurno će biti uvijek onih koji će reći da taksisti ionako često voze bez taksimetra ili da naplaćuju bez računa i više ne znam ni koji argumenti sve postoje, ali… Činjenica da pojedinci u određenoj djelatnosti rade mimo pravila svoje struke i mimo zakona, ne znači opravdanje da se svakome treba dopustiti da radi mimo zakona, a nikako ne znači opravdanje za uvođenje nelojalne konkurencije.

Mislite li da bi i za neke druge djelatnosti trebalo omogućiti ljudima koji imaju nešto znanja i nešto vremena da ih obavljaju uz naplatu? Sigurno je da bi tako našli nekoga tko će ih obaviti jeftinije, ali taj netko neće vam izdati račun, neće uplatiti dio kolača u Državni proračun i nema nikakva pravila struke po kojima mora postupati. Uostalom, naravno da Vam i može dati povoljniju cijenu, jer cijene svih usluga kreiraju se uzimajući u obzir i obveze prema Državi.

Kako je već rečeno, mnoge djelatnosti su regulirane, a ne bi vjerovali, za to postoje dobri razlozi, počevši od toga da se država na taj način brine da svi obavljaju svoje poslove po nekim (bar minimalnim) pravilima struke, pa do financijske strane gdje će oni koji se bave samostalnim djelatnostima puniti državni proračun. Činjenica da se mnogi poslovi obavljaju „na crno“ ne predstavlja opravdanje da se zažmiri na jedno oko ako se pokuša organizirati obavljanje cijele jedne djelatnosti mimo zakona.

A sad nazad na Uber

Ipak, postoji način na koji Uber može funkcionirati i kod nas, ali to sigurno neće biti UberX usluga koja je najpopularnija i najpovoljnija, već možda Uberova Taxi, Black Car, SUV ili neka druga usluga i to na način da će ta vozila voziti vozači koji za to imaju dozvole, da će imati taksimetre i da će imati dozvole za obavljanje takvih vožnji. Ali, to znači da će i oni morati izdavati račune, plaćati doprinose i poreze i sva ostala maštovita i nemaštovita davanja. Jedina razlika koja će onda postojati od trenutne taksi službe je ta da nećete plaćati gotovinom nego putem aplikacije. A cijena, pa sigurno je da ni ona više neće biti tako popularna kad se u nju mora uračunati gorivo, amortizacija, osiguranje, porezi, doprinosi i ostalo.

I na kraju sve se svodi na još jednog taksi prijevoznika koji će imati drugačiji način plaćanja, pa i nije baš nešto revolucionarno…

Nije kriv Medo nego vlasnik, bogte!

MedoPogađate, riječ je o psu Medi koji je preko noći postao popularan nakon što mu je sud zabranio lajanje, ali…

Kad bi prosječni čitatelj čitao malo više od samih naslova koji su posljednjih dana preplavili digitalne i tiskane medije, svima bi bilo jasno da niti je sud Medi zabranio lajanje, niti grupe podrške koje se jedna za drugom osnivaju imaju ikakvog smisla, a niti mora značiti da je susjeda koja je „tužila“ Medu neka zlobnica koja se okomila na nedužnog psa koji je samo htio lajati.

Pa krenimo od početka (za one koji su odlučili čitati dalje od naslova):

  • Medo je pas!
  • Psi nisu osobe!
  • Sudovi sude samo osobama (fizičkim i pravnim, a nekad i nekim oblicima udruženja koja imaju imovinu)!
  • Dakle, sud nije sudio Medi, niti je Medu na išta osudio, niti je Medi što zabranio, ali…

Sud sudi Medinom vlasniku i sud (očito) utvrđuje da Medin vlasnik ne drži Medu kako bi trebalo i izriče mu privremenu mjeru kojom mu nalaže da bolje pazi na Medu (ne da mu zabrani lajanje).

A kako je to sve moguće i jesu li ti naslovi lažni?

Ukratko, jesu. A očito je moguće, jer priča o tome kako je sud zabranio psu lajanje je svakako zanimljivija od dosadne priče o parnici između dvoje ljudi o susjedskim pravima.

Za cijelu priču važno je znati:

  • da su psi stvari (prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima to su svi tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu; čl. 2. st. 2.);
  • da vlasnik stvari može sa svojom stvari raditi što ga je volja, ali…
  • ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima (Zakon o vlasništvu čl. 30. st. 1.), a također;
  • vlasništvo obvezuje (čl. 48. St. 2. Ustava RH) i
  • vlasnik je dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovom pravu (čl. 31. St. 1. Zakona o vlasništvu);
  • nitko se ne smije služiti svojom nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu dospije buka, ako je prekomjerna s obzirom na mjesto i vrijeme (čl. 110. St. 1. Zakona o vlasništvu)

I sad kad sve ove odredbe složimo u priču koja odgovara Medinom slučaju i služimo se podacima koje su mediji objavili, dolazimo do situacije da Medo živi na jednoj nekretnini (u dvorištu) i tamo slobodno i bezbrižno trčkara i laje, ali susjedima smeta to što Medo laje noću, pa recimo da susjedi ne mogu spavati zbog toga. Budući da Medo ima vlasnika, tj. on je vlasnikova stvar, vlasnik se dužan pobrinuti da njegova stvar ne smeta susjedima.

Ali samo je pas…

Kod pasa postoji jedna fascinantna stvar koja je često pozitivna, a to je da ih se može svemu naučiti i oni će se nakon toga ponašati kako su naučili. Ako psa naučite da traži jesti kad je gladan ili da traži šetnju kad ga potjera, on će to uvijek tražiti od vas u tim situacijama. Također, ako ga naučite na agresivno ponašanje, vjerojatno je da će biti agresivan.

S druge strane, ako ga ne naučite ništa, nego ga samo pustite da trči po dvorištu, onda neće ni naučiti ništa već će se ponašati onako kako bi se ponašao u prirodi, trčat će i lajati. Kad je gladan, lajat će, kad ga potjera, lajat će, kad vidi prolaznika, lajat će, kad čuje šum, lajat će, kad čuje pticu, lajat će, kad karavane prolaze, lajat će. Psi jednostavno laju u svakoj situaciji ako ih ne naučite drugačije ili ako im nešto smeta. Ako, primjerice, psa ostavite noću u dvorištu i on cijelu noć laje, onda je očito gladan, žedan, tužan, uplašen, bolestan, uznemiren ili je očito da se nikad niste pozabavili njime bar toliko da ga nečemu naučite.

Ako ste vlasnik susjednog dvorišta i pod prozorom vam cijelu noć laje susjedov pas, očekivano je da ćete nešto reći susjedu i zatražiti da se pobrine za svog psa. Naravno, psu ne možete zabraniti da laje (pa ni sudskim putem), ali zato možete vlasnika natjerati da nešto promijeni u svom ponašanju da pas više ne bi morao lajati cijelu noć, pa čak i da psa drži u svojoj kući ako ga ne može ili ne želi drugačije kontrolirati.

Ako u ovu situaciju umjesto psa stavimo nešto drugo, recimo vaš susjed u svom dvorištu svakodnevno pali stare gume i smrad i štošta drugo dolazi vama u dvorište i u kuću, mislite li da bi bilo u redu tražiti od susjeda da prestane paliti gume. Mislite li da bi trebalo organizirati grupu podrške za stare gume i tražiti „Dajmo im nek’ gore, bogte!“.

Ili…

Ja bih želio imati krokodila, ali nemam uvjeta u kojima bih mogao držati krokodila. Susjedu očito smeta što moj krokodil ruši ogradu i ulazi u njegovo dvorište i tamo mu kolje kokoši. Mislite li da bi taj susjed imao pravo tražiti da nekako kontroliram svog krokodila?

Zapravo je cijela stvar oko susjedskih prava vrlo jednostavna. Moje pravo završava tamo gdje susjedovo počinje, pa sam slobodan sa svojim vlasništvom raditi što god mi je volja dok god njime ne štetim drugima u tome da oni mirno koriste svoje vlasništvo.

Pas, a ne lajavac!

Medo u cijeloj ovoj priči nije jedina žrtva, žrtva su i Medini susjedi koji noću ne mogu spavati, ali ne zbog Mede, već zbog Medinog vlasnika koji se očito ne brine dobro za svog psa. Cijela priča koja je munjevito poharala medije zapravo je sasvim pogrešno okrenuta. Pas koji po cijelu noć trči po dvorištu i laje očito ima neki problem i tužno je što Medini susjedi takvu situaciji moraju rješavati na sudu, ali preko medija se ljude pokušava taknuti pričom o nedužnom psu Medi, jer zasigurno nitko ne bi bio taknut pričom o, primjerice, lošem vlasniku kojega su susjedi tužili jer drži psa za čije držanje nema uvjete ili ga drži na način da smeta svim okolnim susjedima.

I sam sam (su)vlasnik psa, ponosni (su)vlasnik, i ne doživljavam ga kao stvar, već kao dio obitelji, i moj pas je od svih susjeda „rado viđen“ i nikome se nikada nije zamjerio, a vrlo često zna ostajati sam kod kuće i ne lajati tek toliko da laje. Zašto? Pa zato što je odmalena naučen ponašati se prema kućnom redu, zato što nije ni gladan, ni žedan, ni bolestan, ni tužan, ni nesretan.

A zaključno svemu, Medo stvarno nije kriv, ni ne može biti kriv! Nisu krivi ni susjedi koje je nesanica očito potjerala na sud. Za cijelu situaciju može biti kriv samo onaj koga njegovo vlasništvo obvezuje i onaj tko se dužan brinuti da svojim vlasništvom ne šteti drugima.

Je li dijeljenje prijevoza kažnjivo?

carpool

U posljednje vrijeme sve više se šire vijesti o tome kako u RH dolaze međunarodni carpooling/ridesharing servisi. Carpooling/ridesharing kod nas i nije neka novost, jer je dijeljenje prijevoza već godinama ustaljena praksa kod onih koji žele brzinu, efikasnost, uštedu ili možda zaštitu okoliša. Možda su i neki među vama već pronašli suputnike na lokalnim ili međunarodnim relacijama preko Zimridea, OglasnikPrijevoza ili Autohopa, no kako se širi vijest o organiziranom carpoolingu, sve se više postavljaju pitanja na koji način će i ta inicijativa kod nas biti ugušena birokratskim propisima i kojoj vlasti će prvoj zasmetati da se netko vozi brže, jeftinije ili ekološki prihvatljivije.

Trenutno je odgovor na to pitanje vrlo jednostavan, nikome, jer carpoolingom se ne krši niti jedan zakon ili neki drugi propis, ali… to ne znači da od inicijative koja je za svaku pohvalu nije moguće ući u kažnjivo ponašanje.

Sam carpooling nije potrebno posebno objašnjavati i definirati, ali ukratko riječ je o dijeljenju prijevoza, gdje npr. dvije osobe neće na isti put ići svaka svojim automobilom, već će se povesti jednim i podijeliti troškove tog puta. I to je sve. Ni jedna od tih osoba nije ostvarila nikakvu dobit, ni jedna od njih nije nikoga oštetila, a obje su uštedjele. Ušteda nije kažnjiva, na uštedu se ne plaća porez, ušteda nije nemoralna i zbog nje se nije potrebno nikome ispričavati, pa tako ni u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji nikakva zapreka da se uštedi na troškovima prijevoza carpoolingom.

Može li dijeljenje prijevoza ipak biti kažnjivo?

Postavlja se pitanje zašto se onda neki pribojavaju kako će organizirani carpooling funkcionirati kod nas i hoće li ga itko pokušati na ikoji način ograničiti ili bar učiniti ne tako privlačnim. Razlog za to može biti samo činjenica da je kod nas gotovo dio tradicije tzv. „snalaženje“, a pri čemu se pozitivni propisi pokušavaju zaobilaziti kako bi se ostvarila nepripadna dobit i izbjeglo oporezivanje. Nesumnjivo je da će dolaskom većih servisa organiziranog carpoolinga u RH biti i onih koji će na njemu pokušati zaraditi, pa će tu hvale vrijednu inicijativu zlorabiti  na način da ne dijele prijevoz ni sa kim već da obavljaju samostalnu djelatnost prijevoza. Takvi „snalažljivci“ će biti u prekršaju, jer predstavljaju nelojalnu konkurenciju prijevoznicima koji su registrirani, koji imaju potrebne dozvole i koji na svoje usluge plaćaju porez i pune proračun. Oni koji koriste carpooling samo kako bi podijelili troškove putovanja nemaju razloga za brigu.

Postavlja se i pitanje dopuštenosti primanja novca u slučaju carpoolinga i tu nema dvojbe da je dopušteno od osobe koju ste povezli primiti novac kao dio troškova putovanja i za njega nije potrebno izdavati nikakav račun. Carpoolingom nije izvršena nikakva usluga koja podliježe oporezivanju, već su jednostavno podijeljeni troškovi putovanja, pa ako putovanje od Zagreba do Osijeka košta 300,00 kuna, a vi povezete osobu koja vam za to putovanje da 150,00 kuna, vi ste zapravo podijelili troškove puta, a niste ostvarili dohodak od samostalne djelatnosti, jer niste obavljali nikakvu djelatnost.

…a kako bi izgledala zlouporaba?

Ako bi ipak za isto takvo putovanje uzeli automobil sa 9 sjedala i napunili ga putnicima i svakome od njih naplatili 100 kuna za putovanje, onda nije riječ o carpoolingu, već o prijevozu u cestovnom prometu i to autotaksi prijevozu. Za njega vam je potrebna posebna dozvola, važeća licenca i položen ispit za autotaksi vozača… i najvažnije, računi na koje se obračunava porez na dohodak. Takav prijevoz je kažnjiv sa 10.000,00 – 50.000,00 kuna samo za neposjedovanje autotaksi dozvole, a posebno još i za porezne prekršaje. Na nekim postojećim servisima već se može vidjeti kako se oglašavaju mogućnosti prijevoza koje se naplaćuju po mjestu. Ovakva praksa zakonski je vrlo upitna jer čak i uz najbolju namjeru i bez ostvarenja ikakve zarade, vrlo lako se može protumačiti da ta osoba neprijavljeno obavlja djelatnost prijevoza putnika. Ako netko vozi na određenoj relaciji i putem oglasa poziva druge osobe na prijevoz i pri tom ističe cijenu prijevoza po sjedalu, onda se vrlo lako može shvatiti da je riječ o vršenju usluge cestovnog prijevoza, a što je samostalna djelatnost za koju je potrebna dozvola, prijava poreza na dohodak i plaćanje tog poreza.

Sve u svemu, carpooling nije kažnjiv i nije štetan ako se zaista radi o dijeljenju troškova zajedničkog putovanja. Svaki pokušaj ostvarivanja zarade na ovaj način je primjer sive ekonomije, obavljanja djelatnosti bez propisanih dozvola i izbjegavanja poreznih obveza.

Povreda autorskih prava na internetu – cenzura ili opravdana zaštita

Ilustracija: Netokracija

Ilustracija: Netokracija

Tijekom jučerašnjeg dana društvenim mrežama na internetu počela se širiti vrlo burna rasprava nakon što je portal Netokracija uklonio dio svojeg sadržaja, točnije tekst pod nazivom „Kako gledati Netflix iz Srbije, Hrvatske i Slovenije?“, i na njegovo mjesto stavio tekst pod nazivom „Nemojte gledati Netflix iz Srbije, Hrvatske i Slovenije!“. Povod tomu, kako navode na Netokraciji, bilo je traženje društva Blitz d.o.o., a koje je nositelj prava na prikazivanje audiovizualnih djela za područje Hrvatske, Srbije i Slovenije i koja se prikazuju na servisu Netflix, dok sam Netflix ne posjeduje takva prava za područje spomenutih država, pa na njihovom području usluge Netflixa nisu ni dostupne.

Uz neke komentatore koji su pozdravili takav potez, puno zanimljivija je bila bujica komentara u kojima je uklanjanje dijela sadržaja kritizirano, prozivano cenzurom, udarom na slobodu novinarskog izražavanja i prozivkama društva Blitz d.o.o. zbog samog traženja da se sporni sadržaj ukloni. Iako je riječ o aktualnom događaju kojega će se za tjedan dana malo tko sjećati, konkretan slučaj je vrlo dobar primjer pomoću kojega je lakše razumjeti pravo na zaštitu autorskih prava te razlikovati cenzuru medija od zaštite prava.

Koje i čije pravo je tu povrijeđeno?

Autorska prava su prava koja autor ima na svojim djelima. Autor ima moralna prava nad svojim djelom (odlučivati o tome hoće li ono biti objavljeno, pravo da mu bude priznato da je autor djela) i imovinska prava (koristiti se svojim djelom i ostvarivati korist od njega, kao i pravo na naknadu za njegovo korištenje). Autor ima pravo drugima dati pravo iskorištavanja svog autorskog djela i to ograničiti vremenom, prostorom ili sadržajem. U konkretnom slučaju, Netflix ima pravo iskorištavanja tuđih autorskih prava koja su prostorno ograničena samo na neke države i upravo iz tog razloga pristup Netflixu je omogućen samo s područja tih država gdje može uredno naplaćivati korištenje tim pravima. Za iskorištavanje tih istih autorskih prava u nekim drugim državama postoje drugi ovlaštenici koji su ovlašteni naplaćivati korištenje autorskih prava u državama za koje su oni prostorno ograničeni.

Netflix se ionako plaća, pa je onda sve legalno?

Istina je da Netflix naplaćuje gledanje svojih sadržaja i na taj način ustvari naplaćuje iskorištavanje autorskih prava, ali ta autorska prava ima samo za područje nekih država i baš zato i reproducira te sadržaje samo na području tih država. Za neke od sadržaja koji se prikazuju na Netflixu, na području Hrvatske, Srbije i Slovenije netko drugi ima pravo iskorištavanja tih autorskih prava, pa se za korištenje tog autorskog prava može platiti samo osobi koja je na tom prostoru njihov nositelj, a ne Netflixu, jer je ako nije plaćeno onome komu treba biti plaćeno, situacija je jednaka kako da nije plaćeno uopće.

Je li autor članka uopće smio pisati o takvoj temi?

Nedvojbeno je da je autor spornog članka smio pisati o servisima i alatima koji su u potpunosti legalni, pa čak je i sam pozvao čitatelje da plate za gledanje sadržaja na Netflixu. Uostalom, kada bi bilo zabranjeno pisati o nekim temama, bila bi riječ o cenzuri medija, ali isto tako svaka osoba kojoj je neko pravo povrijeđeno takvim pisanjem ima pravo tražiti da se objavi demanti, ispravak, isprika ili da se neki sadržaj ukloni ako on nastavlja vrijeđati nečija prava. Nerealno bi bilo za očekivati da itko zna za sve nositelje autorskih prava za sve države svijeta svih sadržaja na Netflixu, a posebno za činjenicu da upravo kod nas postoji nositelj nekoga od autorskih prava za neki od sadržaja koji se prikazuje i na Netflixu, ali ako sazna da postoji takav nositelj prava, onda je pitanje daljnjih postupaka isključivo pitanje novinarske profesionalnosti.

Je li uopće riječ o kaznenom djelu?

Budući da je do samog uklanjanja spornog članka došlo zbog navodnog počinjenja kaznenog djela kojim je povrijeđeno nečije autorsko pravo, postavlja se pitanje koje je to točno kazneno djelo počinjeno i je li ono uopće počinjeno.

Zanimljiv osvrt na ovu situaciju napravio je portal marketingitd.com koji je mišljenje o ovoj situaciji tražio od jednog beogradskog odvjetničkog ureda kojeg nisu imenovali, no između ostaloga u komentaru je navedeno da „…ništa nije kazneno djelo dok sud u sudskom postupku ne presudi da je kazneno djelo…“. Prema hrvatskom zakonodavstvu,  pravnoj teoriji i sudskoj praksi ova tvrdnja nije točna, jer kazneno djelo je svako ponašanje za koje Kazneni zakon propisuje kaznu, dok se u sudskom postupku tek utvrđuje nečija krivnja za počinjenje kaznenog djela. Sukladno tome, kazneno djelo je počinjeno čim su ispunjena obilježja nekog od kaznenih djela koja su propisana Kaznenim zakonom, dok će sud u svakom pojedinom slučaju odlučivati je li određena osoba kriva za počinjenje takvog djela.

Prema odredbi čl. 285. st. 3. Kaznenog zakona „…Kaznom iz stavka 1. ovoga članka (kazna zatvora do 3 godine) kaznit će se tko protivno propisima kojima se uređuju autorsko i srodna prava osujećuje tehničke mjere za zaštitu prava autora i umjetnika izvođača ili ukloni ili preinači podatke o upravljanju tim pravima i na taj način pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu….“, pa je za ostvarenje elemenata kaznenog djela „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“ potrebno da počinitelj napravi sljedeće:

  1. osujeti tehničke mjere koje postoje radi zaštite prava autora i
  2. da pri tom pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu imovinsku štetu.

Ukoliko jedan od ova dva elementa nije ostvaren, nema ni kaznenog djela.

Na prvi pogled spornim tekstom nije ostvaren niti jedan element ovog kaznenog djela, jer članak „Kako gledati Netflix iz Srbije, Hrvatske i Slovenije?“ ne osujećuje tehničke mjere koje postoje radi zaštite autorskih prava, autor članka ne govori da je on sam izvršio takve postupke, već samo navodi na koji ih je način moguće izvesti, a nije vjerojatno ni da je autor teksta, kao ni portal koji je tekst objavio, od takve objave ostvario znatnu imovinsku korist ili počinio znatnu materijalnu štetu.

Kako novinarski članak može osujetiti tehničke mjere zaštite?

Kod pojedinih kaznenih djela, a među kojima je kazneno djelo „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“, nije kažnjivo samo njegovo počinjenje, već je kažnjiv i pokušaj počinjenja takvog kaznenog djela, a kažnjivo je i poticanje drugih osoba na počinjenje tog kaznenog djela. Kazneni zakon ne predviđa na koji način se poticanje vrši, ali davanje uputa o načinu počinjenja kaznenog djela je zasigurno oblik poticanja koji je kao takav prihvaćen u sudskoj praksi, jer na taj način poticatelj utječe na volju druge osobe koja će počiniti kazneno djelo.

U konkretnom slučaju ne znamo je li ijedna osoba koja je pročitala sporni članak uopće pokušala počiniti ovo kazneno djelo, ali za odgovornost poticatelja to nije ni bitno, jer čak ako nitko nije ni pokušao osujetiti tehničke mjere koje služe radi zaštite autorskog prava, sam poticatelj je odgovoran kao da je sam pokušao počiniti to kazneno djelo. Budući da je kod ovog kaznenog djela i sam pokušaj kažnjiv, autor članka je ostvario prvi element.

Pribavljanje znatne imovinske koristi i prouzročenje znatne imovinske štete

Da bi se moglo reći da je netko stvarno počinio kazneno djelo „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“ potrebno je da je time pribavio znatnu imovinsku korist ili prouzročio znatnu imovinsku štetu. Ovdje nije potrebno nagađati koliko je to „znatno“, niti će se u svakom slučaju posebno ocjenjivati je li neka korist ili šteta „znatna“, jer je Vrhovni sud RH još 2012. godine donio shvaćanje prema kojemu je znatna korist ili šteta ona koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna.

Ako je u ovom slučaju portal Netokracija zbog same objave spornog teksta zaradio više od 60.000,00 kuna ili je nekomu zbog objave tog teksta nastala šteta veća od 60.000,00 kuna, onda je ostvaren i ovaj element kaznenog djela „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“ i kazneno djelo je počinjeno.

No, ako se situacija sagleda realno, jasno je da portal koji je tekst objavio nije od te objave mogao zaraditi ni približno iznosu od 60.000,00 kuna, a niti je trgovačkom društvu Blitz d.o.o. počinjena šteta približna vrijednosti od 60.000,00 kuna (ukoliko uopće postoji mogućnost prema kojoj bi to trgovačko društvo moglo dokazati ili procijeniti kolika im je šteta nastala upravo zbog objave), pa u tom slučaju nije došlo do ispunjenja jednoga od elemenata kaznenog djela „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“, što znači da ono nije ni počinjeno!

Zašto je onda sporni sadržaj uklonjen?

Ako kazneno djelo nije počinjeno, samo od sebe se nameće pitanje zašto je postojala potreba za uklanjanjem spornog sadržaja, no za to postoje i zakonski i profesionalni razlozi.

Kazneno djelo „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“ u konkretnom slučaju nije počinjeno zbog činjenice da njime nije ni ostvarena znatna korist niti je njime počinjena znatna šteta, ali da je sporni tekst ostao objavljen i dostupan javnosti, ni sam autor članka, a ni urednici portala ne mogu znati koliko će osoba s područja Hrvatske, Srbije i Slovenije (na način kako je to navedeno u tekstu) nedozvoljeno uporabiti autorsko pravo na čije korištenje prava ima društvo Blitz d.o.o., pa će već možda za mjesec dana, pola godine ili pet godina biti počinjena šteta veća od 60.000,00 kuna. U tom slučaju ispunio bi se i drugi element kaznenog djela „Nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača“ i kazneno djelo bi bilo počinjeno.

S profesionalne strane, sporni članak je bilo potrebno ukloniti jer postoji velika vjerojatnost da će upravo zbog njega doći do povrede nečijeg autorskog prava. Nedvojbeno je da nitko ne može u svakom trenutku znati za sva autorska prava koja su zaštićena i da je lako moguće nehotično povrijediti nečije pravo, ali ako bi se i nakon saznanja za to ustrajalo u njegovom povređivanju, onda bi bila riječ o izravnoj namjeri da se počini kazneno djelo, pa bi počinitelj morao odgovarati ne samo kazneno, već i materijalno za štetu koju je tako počinio.

Radi li se ovdje o cenzuri?

U konkretnom slučaju teško bi se moglo govoriti o ikakvoj cenzuri medija, jer nije isto zataškavati političku ili gospodarsku aferu i ne objaviti metodu kojom je moguće zaobići mjere zaštite koje su postavljene radi zaštite nečijeg autorskog prava. Ukoliko neki novinar zna za način na koji se može bez opasnosti od otkrivanja opljačkati banku ili utajiti porez, a to ne objavi, on nije cenzuriran, već je očito iz moralnih razloga odabrao ne objaviti takav sadržaj. Sloboda govora i sloboda medija nisu bezgranične, već su ograničene slobodom i pravima drugih, pa ukoliko bi se izbjegavalo nekoga vrijeđati, klevetati, sramotiti, poticati na mržnju, diskriminaciju, činjenje kaznenih djela…, ne bi bila riječ o cenzuri, već o ograničavanju prava govora kako se njime ne bi povrijedilo tuđe pravo.

Hrabar (i ne baš promišljen) istup Jasmine Jovev

Jasmina Jovev

Foto: HRT

U emisiji Nedjeljom u 2, prikazanoj 2. veljače 2014. godine, imali smo prilike gledati gospođu Jasminu Jovev koja je hrabro istupila pred javnost i sve nas upoznala s okolnostima počinjenja nekih kaznenih djela kojima je osobno svjedočila i za koje (kako sama navodi) ima i dokaze koji su proslijeđeni Državnom odvjetništvu i USKOK-u. Treba svakako pohvaliti istup svakoga tko se odluči na takav korak i usmjeri pažnju na one koji koriste svoj položaj da bi na račun svih nas ostvarili korist za sebe, jer da su u posljednjih 20 godina javno istupali svi koji su nešto znali, vrlo vjerojatno danas ne bi bili u situaciji u kojoj jesmo, no ni u ovoj situaciji nije baš sve tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda.

Većina javnosti sada zasigurno očekuje neku veliku i hitnu akciju policije, DORH-a USKOK-a i svih ostalih nadležnih organa koji bi po zakonu tu nešto trebali poduzeti, a već nekoliko sati nakon javnog istupa gđe. Jovev ista ta javnost će biti sigurno razočarana kada takva reakcija državnih tijela izostane.

Javni istup može otežati istragu

Razloga za to je nekoliko, ali najvažniji je onaj da je ovakav javni istup mogao samo otežati istragu nadležnih tijela koja se možda već provodi ili bi možda trebala biti pokrenuta. Istraga se ne pokreće zato što je netko na javnoj televiziji nekog drugog optužio za kazneno djelo, već zato što postoji osnovana sumnja da je netko počinio kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora duža od 5 godina, a mora se provesti samo kada postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje je određena kazna zatvora duža od 15 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Ovdje je potrebno napomenuti da je za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti propisana kazna do 5 godina zatvora (eventualno ako je ostvarena znatna materijalna dobit propisano je do 12 godina zatvorske kazne), pa DORH nije ni dužan pokrenuti istragu u ovom slučaju. Ako uzmemo hipotetsku situaciju (budući da bi bilo krajnje neprimjereno nekome stavljati na teret bilo kakvo kazneno djelo za koje nije službeno ni optužen) u kojoj je sve što je gđa. Jovev izjavila točno, DORH mora pokrenuti postupak i bar izvršiti izvide (što je u vrijeme pisanja ovoga teksta i najavljeno) temeljem kojih će pokrenuti istragu, ali problem je u činjenici što se neke radnje DORH-a i USKOK-a rade tajno, sve iz razloga kako bi se mogli osigurati dokazi eventualno počinjenih kaznenih djela. Do problema dolazi u slučaju ovakvog javnog istupa, jer eventualni počinitelj kaznenog djela može biti siguran da će se DORH sada pozabaviti njime (ukoliko se već ne bavi), pa postoji vjerojatnost da će i pokušati prikriti tragove kaznenog djela koje je počinio.

Hoće li dokazi biti zakoniti?

Drugi problem u cijeloj ovoj priči su dokazi za koje gđa. Jovev tvrdi da ih ima. Na koji način su ti dokazi prikupljeni? Jesu li prikupljeni na zakonit način? Jeli riječ o dokumentaciji koju je neovlašteno uzela sa svog radnog mjesta po nalogu suca istrage? U ovom slučaju puno je pitanja, ali je sigurno da Zakon o kaznenom postupku točno propisuje što može biti dokaz i na koji način dokazi moraju biti prikupljeni. Vrlo lako se može dogoditi da u pojedinom slučaju bude riječ o dokazima koji su prikupljeni na nezakonit način i koji se ne mogu koristiti u kaznenom postupku, već mogu poslužiti samo kao indicije kako bi se pronašli drugi dokazi. A što ako drugih dokaza ne bude? Ili što ako drugih dokaza više ne bude? Nije cilj kaznenog postupka da se protiv nekoga digne medijska hajka, već da netko bude i kažnjen ako je počinio kazneno djelo i da mu se oduzme imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom.

Odgovornost za kazneno djelo postoji i kad je ono počinjeno po nalogu

Treći problem tiče se situacije kojoj je gđa. Jovev sama sebe izložila. Odmah nakon završetka emisije Nedjeljom u 2, društvenim mrežama su se počele širiti čestitke gđi. Jovev i pohvale svim zviždačima. I osobno ovim putem upućujem čestitke svim zviždačima, ali potrebno je neke stvari uzeti s rezervom. Zviždači su osobe koje javno upozoravaju na nepravilnosti (često nezakonitosti) u ponašanju drugih (najčešće utjecajnih) osoba, što znači da zviždači imaju saznanja o počinjenu kaznenih djela i o tome javno govore. Nešto je drugačija situacija kada zviždač izađe u javnost sa tvrdnjom da je osobno počinio neko kazneno djelo, ali po nalogu neke druge osobe. U ovoj situaciji zviždač je počinitelj kaznenog djela, a osoba koja mu je dala nalog je poticatelj na počinjenje kaznenog djela. Poticatelj može biti strože kažnjen od počinitelja, ali i ne mora. Činjenica da je netko počinio kazneno djelo po nalogu nadređene osobe, ne oslobađa njega samoga od odgovornosti za počinjenje kaznenog djela. U dosadašnjim slučajevima zviždača imali smo priliku čuti o tome kako su zviždači iz moralnih razloga prijavljivali kaznena djela za koja imaju saznanja da su počinjena, ali sada po prvi put imamo slučaj u kojemu zviždač govori da je sam počinio kazneno djelo, ali po nalogu nadređene osobe. Zakon o USKOK-u predviđa i status krunskog svjedoka (poznatijeg kao pokajnika), a riječ je o svjedoku kojemu se DORH pisanim putem obveže da ga neće progoniti ukoliko bude svjedočio protiv nekoga, ali problem je u tome što je status krunskog svjedoka predviđen za članove zločinačkih ordinacija u postupcima protiv zločinačkih organizacija.  Sigurno je samo da će biti zanimljivo vidjeti na koji način će se rasplesti situacija u ovom slučaju i kako će DORH i USKOK sada reagirati.

Problem s bolovanjem

Četvrti,  među svim ovim problemima sigurno najmanji, jest činjenica da je gđa. Jovev javno izjavila kako joj je zaprijetio otkaz ugovora o radu i kako je nakon toga otvorila bolovanje te kako je u trenutku gostovanja u emisiji bila na bolovanju. Ukoliko je situacija takva da je netko otišao na bolovanje, a bez da je za to postojao stvarni razlog, može rezultirati time da će poslodavac sigurno od HZZO-a tražiti nadzor liječnika opće medicine koji je odredio bolovanje, a za radnika može utvrditi da je počinio tešku povredu radne obveze i temeljem toga mu uručiti izvanredni otkaz ugovora o radu. U ovakvoj situaciji posljedice bi mogla snositi i gđa. Jovev i njezin liječnik, naravno, samo ako bi se utvrdilo da je došlo do zlouporabe bolovanja i da za njega nije postojao opravdani razlog, već je ono određeno samo radi izbjegavanja obveza iz radnog odnosa.

Zbog svih ovih razloga i postoji onaj dio naslova koji govori o ne baš promišljenom istupu, jer unatoč svim pohvalama koje se mogu uputiti takvoj gesti, javni istup u pogrešnom trenutku može ponekad donijeti više štete nego koristi.

Ono što je u cijeloj ovoj priči zasigurno pozitivno jest pritisak javnosti koji je nastao odmah nakon emisije. Sigurno je da će javnost u nekim stvarima biti razočarana jer rezultati ovakvog istupa očekuju se sada i odmah, a kazneni postupak ipak se mora voditi prema nekim pravilima koja su vrlo strogo propisana Zakonom. No, javnost je sada alarmirana i sigurno je da će državne institucije paziti da temeljito odrade svoj posao, ako ni zbog čega drugoga, bar zbog javne osude koja je neminovna ukoliko bude propusta u njihovom radu. Ostaje nam i nada da će možda baš ovaj slučaj biti prekretnica i da će se dogoditi čudo pa se stvari više neće gurati pod tepih, a da će se osobe koje imaju saznanja o ovakvim ili sličnim slučajevima obratiti nadležnim institucijama i da ćemo konačno napustiti dobro poznatu praksu „pusti, tako se to radi“.

Čemu tolika buka oko novog Zakona o radu i što nas čeka u 2014. godini

ZR - javna raspravaU posljednjih mjesec dana kroz medije kruže različite informacije o tome kako već nakon nove godine dolazi novi Zakon o radu, a čitatelji se privlače naslovima o tome kako ćemo sada raditi po 60 sati tjedno i kako će se štrajkati ako plaća bude kasnila i jedan dan. Jasno je da je cilj takvih naslova da se privuku čitatelji, ali pitanje je što nas stvarno čeka nakon nove godine i hoće li situacija biti stvarno takva da nas u budućnosti očekuje neprekidni rad za sve manje plaće i učestali štrajkovi.

Prvenstveno je važno reći da je Vlada za sada povukla prijedlog novog Zakona o radu, pa on neće stupiti na snagu odmah nakon Nove godine, ali sigurno je da nije odustala od njega i da će on vrlo brzo doći. Međutim, javna rasprava oko Nacrta prijedloga Zakona tek nedavno je završena pa svatko može još uvijek vidjeti nacrt novog Zakona i komentare koje su ostavili oni koji su sudjelovali u raspravi. Činjenica da su se sindikati upravo zbog nacrta ovog zakona povukli iz Gospodarsko socijalnog vijeća govori u prilog tome da konzultacije oko novog Zakona o radu (dalje ZR) ne teku baš najbolje među socijalnim partnerima, pa je dobro vidjeti što će se to stvarno promijeniti i ima li istine u medijskim napisima. U nastavku slijede najvažnije promjene koje donosi novi ZR.

Problem ugovorene plaće i mogućnost njezine promjene

Odredba o plaći je bitan sastojak ugovora o radu, što znači da plaća mora biti ugovorena. Budući da je ugovor o radu po svojoj prirodi ugovor, on predstavlja suglasnu volju između radnika i poslodavca i može se mijenjati samo njihovom suglasnom voljom. Ako ste sklopili ugovor kojim vam je zajamčena jedna plaća, a poslodavac ju želi povećati ili smanjiti, morat će s vama sklopiti novi ugovor ili aneks postojećem kako bi se ta odredba promijenila, a novi ugovor može sklopiti samo ako se oko toga usuglasite, jer isti nije valjan bez oba potpisa (radnika i poslodavca). Drugim riječima, ono što stoji u vašem ugovoru o radu vam je zajamčeno.

Prema odredbi čl. 15. st. 2. Prijedloga novog ZR-a, odredbe o plaći, godišnjem odmoru, otkaznim rokovima i radnom vremenu uopće ne moraju biti ugovorene, već ugovor o radu može samo upućivati na neki drugi propis (kolektivni ugovor ili pravilnik poslodavca). Kod kolektivnih ugovora i radnika koji su obuhvaćeni njihovom primjenom neće doći ni do kakve razlike, jer se o odredbama kolektivnog ugovora pregovara i oni se također sklapaju sporazumno, ali problem će nastati za radnike koji nisu obuhvaćeni njihovom primjenom. Svaki poslodavac sada će biti motiviran donijeti pravilnik o radu kojim će odrediti plaće, dopuste, otkazne rokove, radno vrijeme, trajanje godišnjeg odmora itd. Prilikom zapošljavanja može vam biti prezentirano samo trenutno stanje, dakle plaća i ostala prava koja vam se nude i koja su propisana pravilnikom poslodavca, a koja neće biti sadržana u vašem ugovoru o radu, jer ona se na vas odnose bez obzira na to što u ugovoru nisu navedena. No, do problema dolazi nakon što se ugovor sklopi, jer za promjenu pravilnika poslodavac ne treba vašu suglasnost, već može sam mijenjati pravilnik o radu jednostranom odlukom. Budući da ta prava nisu sadržana u vašem ugovoru o radu, već ugovor samo upućuje na pravilnik poslodavca, poslodavac može samo jednog dana odlučiti promijeniti neko od tih prava i smanjit vam plaću, neko drugo pravo ili ga potpuno ukinuti (plaću ne može ukinuti). O promjeni pravilnika o radu poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem, ako ga ima, no najveći broj poslodavaca nema radnička vijeća niti sindikalne povjerenike koji bi preuzeli ulogu radničkog vijeća.

Nejednaki raspored radnog vremena i prekovremeni rad

Prvo je važno istaknuti da nisu točni medijski napisi da će se raditi po 60 sati tjedno, jer odredba čl. 66. st. 7. Prijedloga ZR-a određuje da najduže trajanje radnog vremena, uključujući i prekovremeni rad, može iznositi 48 sati tjedno. Dakle i dalje će se raditi 40 sati tjedno i bit će moguće odraditi još 8 sati prekovremeno svakog tjedna. Jedina iznimka postoji za one radnike kod kojih je kolektivnim ugovorom ugovoreno da mogu raditi više od 48 sati tjedno, ali Zakon i tu postavlja ograničenje na maksimalno 60 sati tjedno. U nekim djelatnostima je takav raspored rada nužan zbog prirode posla (npr. zdravstvo, gdje radnik već nakon 2 dežurstva ima odrađeno 48 sati), ali to ne znači da će 60-satni tjedan biti pravilo, posebno iz razloga jer ZR postavlja dodatno ograničenje da će se kod takvih radnika promatrati prosječno radno vrijeme u četveromjesečnom razdoblju, pa u tom razdoblju radnik ne smije raditi više od 48 sati tjedno u prosjeku. To znači da bi poslodavac u tom slučaju mogao napraviti raspored prema kojemu radnik radi po 60 sati tjedno, ali bi onda također morao napraviti raspored rada prema kojemu će radnik raditi 36 sati tjedno, sve  kako bi mu prosječno tjedno radno vrijeme sveo na maksimalno dopuštenih 48 sati i još k tome se računa da je radnik radio prekovremeno pa bi mu morao platiti prekovremeni rad, jer prosječno tjedno radno vrijeme od 48 sati znači da je u svakom tjednu odrađeno 8 sati više.

Puno veći problem u novim odredbama ZR-a predstavljaju odredbe čl. 66. st. 3. – 6. jer će one omogućiti izbjegavanje plaćanja prekovremenog rada i preraspodjelu radnog vremena čak i kada ona nije dopuštena.

Već sada je dopušteno da poslodavac zbog potreba posla uredi raspored rada tako da radnik ne radi u svakom tjednu jednak broj sati, pa radnik može primjerice u jednom tjednu odraditi 48 sati, u idućem 32 sata, a prosjek mu je 40 sati, dakle nema prekovremenog rada. Postoji i mogućnost da se odrede četveromjesečna razdoblja u kojim će se promatrati prosječno radno vrijeme i tek na njegovom isteku utvrditi ima li radnik prekovremenog rada. Ovo je vrlo praktično rješenje kojim se služe poslodavci kod kojih radno vrijeme nije organizirano u 8-satnim smjenama, već se radi manji broj dana ali u smjenama od npr. 12 sati, pa se ne može dogoditi situacija da radnik jedan mjesec ima nekoliko sati viška koji moraju biti plaćeni kao prekovremeni rad, a već idući mjesec nekoliko sati manjka, a da mu se svejedno mora isplatiti cijela plaća.

Problem koji sada nastaje su odredbe prema kojima nije striktno određeno koje je to razdoblje u kojemu će se promatrati prosječno tjedno radno vrijeme, pa se može dogoditi situacija (a sigurno je da će se dogoditi upravo takva situacija) da poslodavac odredi da je promatrano razdoblje cijela jedna godina, a eventualno postojanje prekovremenog rada utvrdit će se tek na isteku tog razdoblja, dakle na isteku godine. U tom slučaju nastaju tri različita problema, jedan je vezan za plaću radnika koji rade prekovremeno,  drugi za naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i treći za plaće radnika koji rade smjenski, noću ili neradnim danima.

Ukoliko se dogodi takva preraspodjela, možete biti zaduženi da svaki dan radite prekovremeno, ali vam se isplaćuje plaća samo za redovan rad, sve do trenutka dok niste popunili satnicu za promatrano razdoblje (npr. odradili ste ukupan broj radnih sati koji je previđen za tu godinu), ukoliko dalje nastavljate raditi, svaki sat koji odradite je prekovremeni i treba biti plaćen s uvećanjem, ali poslodavac može odlučiti da mu do kraja promatranog razdoblja vaš rad više nije potreban i može odlučiti da ne morate dolaziti na posao do kraja tog razdoblja, tj. do kraja godine. Naravno, do kraja godine mora vam isplaćivati plaću kao da radite u redovnom radnom vremenu i na prvi pogled to se ne čini kao loše rješenje, ali ustvari dovodi do toga da vam plaća bude smanjena. Razlog tomu je zakonska odredba prema kojoj prekovremeni rad mora biti više plaćen (Zakon ne govori koliko više, ali obično se ugovara uvećanje plaće od 50% za prekovremeni rad). Ukoliko ste cijelu godinu radili prekovremeno trebali ste dobivati i uvećanu plaću, tj. za 10 sati koje ste odradili prekovremeno bilo bi vam plaćeno npr. kao da ste radili 15 sati. Takvo uvećanje plaće predstavlja kompenzaciju radniku jer je radio u vrijeme kada je trebao biti slobodan i jer je morao raditi više od maksimalnog dopuštenog radnog vremena. Ovakvim, novim rješenjem, radnik nikako neće biti kompenziran za to što je radio prekovremeno, već će dobiti samo redovnu plaću za redovno radno vrijeme, kao da je sve sate u toj godini odradio u redovnom radnom vremenu.

Do drugog problema dolazi u slučaju korištenja godišnjeg odmora i isplate naknade plaće dok ste na godišnjem odmoru. Pravilo je (a i zakonski minimum prava) da se za vrijeme godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini prosjeka tri prethodno isplaćene plaće. Ako je situacija takva da često (ili bar ponekad) radite prekovremeno i ukoliko je taj prekovremeni rad plaćen, vaša plaća je veća nego što bi bila da ste radili samo u redovnom radnom vremenu, pa je i prosjek tri plaće koje prethode mjesecu u kojemu koristite godišnji odmor veći nego što bi inače bio. Na taj način postiže se učinak da vam u mjesecu u kojemu koristite godišnji odmor plaća neće pasti, već će ona približno odgovarati prosjeku plaća koje ste primali i prije korištenja godišnjeg odmora. No, uvođenjem novog oblika organizacije rada, nejednakog tjednog rasporeda, u svakom mjesecu će vam se isplaćivati samo plaća za redovno radno vrijeme, a eventualno postojanje ili nepostojanje prekovremenog rada bit će utvrđeno tek na kraju godine. na taj način prosjek vaših plaća bit će manji, a samim time će i naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora biti manja. Možda će vam poslodavac na kraju godine i platiti sav taj prekovremeni rad, ali vrijednost tog prekovremenog rada onda više nikako ne može utjecati na vrijednost naknade plaće za godišnji odmor koja je isplaćena u umanjenom iznosu (tj. u iznosu koji odgovara prosjeku plaća koje odgovaraju radu samo u redovnom radnom vremenu, bez obzira na postojanje prekovremenog rada).

Treći problem koji će nastati kod ovakve organizacije rada vezan je za radnike koji rade u nekom obliku organizacije rada za koji je propisano uvećanje plaće (npr. rad blagdanima, neradnim danima, noću itd.). Za ovakve oblike organizacije rada već ZR propisuje da moraju biti plaćeni s uvećanjem, pa ako radite nedjeljom, blagdanom, noću, plaća će vam biti veća nego da ste radili samo u redovnom radnom vremenu radnim danom. Ako bi se dogodila situacija da ste radili  prekovremeno i odradili cijelu predviđenu satnicu za tekuću godinu, a poslodavac vas do kraja godine više ne rasporedi na rad kako bi izbjegao plaćanje prekovremenog rada, plaća koju ćete dobivati bit će ona koja odgovara plaći koja je predviđena za redovno radno vrijeme, što znači da nema uvećanja za rad blagdanom, nedjeljom ili noću. U nekim djelatnostima takva uvećanja predstavljaju znatan dio plaće, pa bi se moglo vrlo lako dogoditi da radnicima plaće budu znatno smanjene u tom razdoblju ukoliko poslodavac odluči da ti radnici ne moraju do kraja godine dolaziti na posao kako im ne bi morao plaćati prekovremeni rad.

Godišnji odmor po želji radnika

U prethodnim tekstovima već je pojašnjeno kako poslodavac ima posljednju riječ kada je u pitanju odluka o korištenju godišnjeg odmora, pa unatoč radnikovim željama, godišnji odmor može koristiti samo onda kada to poslodavac odredi. No, u sadašnjem ZR-u postoji odredba čl. 64. st. 5. koja radniku omogućuje da jedan dan godišnjeg odmora koristi kada to sam želi, samo ima obvezu o tome 3 dana ranije obavijestiti poslodavca. Ova odredba je za radnike iznimno korisna jer je taj jedan dan godišnjeg odmora moguće iskoristiti u nepredvidivim situacijama kada im hitno zatreba jedan slobodan dan, a ne mogu dobiti godišnji odmor. No, prema prijedlogu novog ZR-a, ta odredba se ponešto mijenja i to na način da više ne predstavlja pravo radnika, već samo mogućnost koja može biti predviđena kolektivnim ugovorom, pravilnikom poslodavca ili sporazumom poslodavca i radničkog vijeća. Dakle, svi oni koji nisu obuhvaćeni primjenom kolektivnih ugovora, čiji poslodavci nisu odlučili donijeti pravilnik o radu ili su ga donijeli, a to odredbu nisu propisali i svi oni koji nemaju radničko vijeće koje bi to pravo zatražilo od poslodavca, pa bi poslodavac na to pristao, mogu zaboraviti na ovaj dan godišnjeg odmora koji mogu koristiti po svojoj želji i potrebi. Drugim riječima, ovo pravo bit će rezervirano samo za one kojima je ono zajamčeno kolektivnim ugovorima, a to su u pravilu javne i državne službe te neka velika trgovačka društva koja zapošljavaju više stotina ili čak više tisuća ljudi.

Otkazni rok i bolovanje

Prema sadašnjem ZR-u otkazni rok ne teče za vrijeme bolovanja. Dakle, ako dobijete otkaz i odrađujete otkazni rok, a u međuvremenu se razbolite, za vrijeme bolovanja otkazni rok ne teče i nastavlja teći nakon što se vratite s bolovanja. Ova odredba je često bila predmet zlouporaba od strane radnika koji su za vrijeme otkaznog roka odlazili na bolovanje iako za to nije bilo opravdanog razloga i na taj način prolongirali trajanje radnog odnosa, ali postoji razlog zašto je ta odredba bila nužna u Zakonu i zašto je nužna i sada. Otkazni rok postoji kako bi se radniku koji ostaje bez posla omogućilo određeno vrijeme koje će još moći provesti na poslu i imati osigurana primanja dok traži drugi posao. Upravo zbog toga i postoji i odredba čl. 114. st. 5. prema kojoj se radniku za vrijeme otkaznog roka mora omogućiti slobodno najmanje 4 sata tjedno radi traženja novog zaposlenja.

Ukoliko je svrha otkaznog roka mogućnost radnika da pronađe novo zaposlenje, a ako je bolestan ili ozlijeđen, vjerojatno nije ni u mogućnosti tražiti novo zaposlenje, pa stoga bolovanje zaustavlja trajanje otkaznog roka i radniku se otkazni rok nastavlja tek nakon što se vrati s bolovanja.

Prema prijedlogu novog ZR-a, u čl. 121. st. 3. uvrštena je odredba prema kojoj radniku za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, plaćenog dopusta ili druge opravdane nenazočnosti, otkazni rok uredno teče, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije određeno. Takva odredba znači da će se u kolektivne ugovore uključiti takve odredbe, malo je vjerojatno da će poslodavci sami odlučiti staviti takvu odredbu u svoje pravilnike (ako ih imaju), a zasigurno takvu odredbu neće nuditi radnicima ni kroz ugovor o radu.

U ovom slučaju ponovno dolazi do situacije u kojoj će oni koji su obuhvaćeni primjenom kolektivnih ugovora najvjerojatnije u ovom pogledu biti zaštićeni, dok će svima ostalima otkazni rok teći i za vrijeme bolovanja i ni na koji način im neće biti nadoknađeno vrijeme u kojemu nisu mogli tražiti drugi posao.

Naknada u slučaju sudskog raskida ugovora o radu

U slučaju da ugovor o radu bude sudski raskinut radniku se dosuđuje naknada koja iznosi između 3 i 18 prosječnih mjesečnih plaća, pri čemu se kao prosjek uzimaju plaće isplaćene u posljednja 3 mjeseca. Ovakva odredba ZR-a postoji za slučajeve kada se utvrdi da je radnik dobio nedopušteni otkaz, ali su se odnosi između radnika i poslodavca u tolikoj mjeri poremetili pa radniku više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos.

Iako se sadašnja odredba čini strogom prema poslodavcima, treba uzeti u obzir da ista postoji kako bi se spriječilo izbjegavanje obveza koje poslodavci imaju prema radnicima, prvenstveno se misli na otkazne rokove i otpremnine. Svaki radnik kojemu poslodavac otkazuje (a da razlog nije skrivljeno ponašanje radnika) ostvaruje pravo na otpremninu. Ukoliko bi poslodavac radniku dao izvanredni otkaz (zbog teške povrede radne dužnosti) ili otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika (zbog niza propusta u radu ili drugog neprihvatljivog ponašanja), ne bi mu bio dužan isplatiti otpremninu, a otkaznog roka ne bi uopće bilo ili bi on bio dvostruko kraći. Neki poslodavci su radi izbjegavanja svojih obveza prema radniku pribjegavali upravo ovakvim otkazima, pa su neke propuste okvalificirali kao teške povrede radne dužnosti ili su određena ponašanja radnika tumačili kao neprihvatljiva. No, u slučaju otkaza ugovora o radu, radnik ima pravo sudski opravdavati njegovu dopuštenost i sudskim putem se vratiti nazad na posao. Međutim, za vrijeme trajanja radnog spora odnos poslodavca i radnika može se u tolikoj mjeri pogoršati da zajednički rad više nije moguć, pa je u tom slučaju i radnik i poslodavac mogu zatražiti da (ukoliko sud utvrdi da je otkaz bio nedopušten i da se radnika mora vratiti na posao) se radnikov ugovor o radu sudski raskine. U slučaju sudskog raskida radniku pripada pravo na naknadu štete u visini između 3 do 18 plaća, ovisno o radnom stažu, starosti i obvezama uzdržavanja.

Ukoliko je nastupio sudski raskid ugovora o radu, radniku ne pripada pravo na otpremninu, jer to pravo je vezano samo za otkaz (u slučaju nekih kolektivnih ugovora i za umirovljenje), a sudski raskid ugovora nije otkaz, pa poslodavac nije u obvezi isplatiti otpremninu, no sama naknada štete najčešće će biti veća od otpremnine koju bi morao isplatiti.

Prema prijedlogu novog ZR-a iznos naknade štete je više nego prepolovljen, jer sada u slučaju sudskog raskida ugovora poslodavac radniku mora isplatiti naknadu štete u visini 3 do 8 ugovorenih plaća. Pri tom treba imati na umu da je ugovorena plaća minimalna koja radniku može biti isplaćena, pa je ovdje riječ o dodatnom smanjenju naknade, jer ako je radnik u prethodnim mjesecima imao noćnog ili prekovremenog rada, rada vikendom ili blagdanom, isplaćivana mu je plaća veća od ugovorene, pa bi se i u slučaju naknade štete gledao prosjek između isplaćenih plaća, a ne onih koje su ugovorene.

Uzimajući u obzir ovakav prijedlog nove odredbe, pojavit će se slučajevi u kojima će poslodavcu biti isplativije radniku dati nedopušteni otkaz, pa mu zatim isplatiti naknadu štete, nego mu uručiti redovan otkaz i isplatiti otpremninu (ovo se posebno odnosi na radnike koji u kolektivnim ugovorima imaju ugovorenu povoljniju otpremninu od one koju predviđa ZR i koji su kod istog poslodavca ostvarili velik broj godina radnog staža).

Sudska zaštita prava iz radnog odnosa

Svaki radnik kojemu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa ne može se odmah upustiti u sudsku zaštitu svojih prava, već mora prvo od poslodavca pisanim putem zatražiti ostvarenje tog prava i to u roku od 15 dana otkako je došlo do povrede ili otkako je za povredu saznao. Ukoliko radnik propusti taj rok, više nema pravo poslodavcu uputiti zahtjev za zaštitu ili ostvarenje prava, a samim time ni za sudsku zaštitu tog prava. Ovo pravilo ne odnosi se na materijalna potraživanja, jer materijalna potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 3 godine i u tom razdoblju radnik se može odmah obratiti sudu bez da je od poslodavca prethodno zatražio zaštitu tog istog prava.

Sadašnji ZR od te obveze (prethodnog podnošenja zahtjeva za zaštitu prava) oslobađa radnike koji su zaposleni na određeno vrijeme, one koji su upućeni na rad u inozemstvo i radnici na koje se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor. Prema prijedlogu novog ZR-a ta odredba se u potpunosti briše i ovi radnici više neće imati mogućnost izravno se obraćati sudu, već će i oni morati prethodno od poslodavca zatražiti ostvarenje ili zaštitu povrijeđenog prava, a tek zatim obratiti se sudu ukoliko im poslodavac ne odgovori ili odgovori negativno.

Zastara potraživanja iz radnog odnosa

Prema trenutno važećem ZR-u, sva materijalna potraživanja iz radnog odnosa (plaće, razlike plaća, dodaci na plaće, jednokratna davanja, materijalna prava iz kolektivnih ugovora itd.) zastarijevaju za 3 godine, no prema prijedlogu novog ZR-a zastarni rok se produžuje na 5 godina.

Iako ni stari ni novi ZR ne navode da je riječ o materijalnim potraživanjima, samo njih će radnik moći potraživati unutar tog zastarnog roka, jer za sva ostala potraživanja i povrede pojedinih prava, radnik će imati samo 15 dana od njihove povrede (ili saznanja za povredu) da se obrati poslodavcu Zahtjevom za zaštitu prava i 15 dana nakon poslodavčevog odgovora da se obrati nadležnom sudu.

Štrajk zbog neisplate plaće

Oko ovog pitanja podigla se buka jer je najavljeno kako će sada radnici moći u štrajk ako im plaće kasne već jedan dan. Istina je da na prvi pogled odredba čl. 205. Prijedloga ZR-a djeluje tako jer govori kako sindikati ili njihove udruge mogu pokrenuti štrajk zbog neisplate plaće, dijela plaće ili naknade plaće ako nisu isplaćene do dana njihova dospijeća, no to ne znači da će se radnici moći naći u štrajku već dan nakon dospijeća plaće, ako ona nije sjela na njihov račun.

Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je taj da niti jedan ozbiljan sindikat neće organizirati i provesti štrajk za koji prethodno nisu ispunjene zakonske pretpostavke, jer ukoliko štrajk bude proglašen nezakonitim, poslodavcu to može biti razlog za davanje izvanrednih otkaza.

Najvažniji razlog je činjenica da je štrajk moguće organizirati i provesti tek ukoliko dođe do povrede nekog prava, a ne ukoliko se pojave indicije da će neko pravo biti povrijeđeno ili ukoliko poslodavac najavi mogućnost povrede određenog prava. Prema čl. 84. ZR-a plaća se isplaćuje najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, osim ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno. Sukladno tome, tek nakon što prođe 15. u mjesecu, a radnicima plaće, dijelovi plaće ili naknade plaće nisu isplaćeni došlo je do povrede njihovog prava. Štrajk se zatim mora najaviti poslodavcu protiv kojega se organizira, a ne smije početi prije nego se okonča postupak mirenja, kada je propisano da je postupak mirenja obvezan. No, postupak mirenja je obvezan u slučaju svakog spora koji može dovesti do štrajka, pa niti jedan štrajk ne može započeti odmah nakon što plaće kasne jedan dan, već će biti potrebno provesti zakonsku proceduru kako bi štrajk bio zakonit. Navedeno znači da je tek nakon povrede prava moguće najaviti štrajk poslodavcu i poslati obavijest o postojanju spora Gospodarsko-socijalnom vijeću, s poslodavcem se usuglasiti oko osobe miritelja i provesti postupak mirenja, pa tek ako on bude neuspješan, održati štrajk.

Zaključno svemu, sigurno je da će novi Zakon o radu doći vrlo brzo i da vjerojatno neće izgledati puno drugačije od Prijedloga koji se sada nalazi na stranici Ministarstva rada i mirovinskog sustava, no on sigurno neće uvesti neke revolucionarne promjene kakve su se kroz medije najavljivale, pa je sigurno da njegovim rješenjima neće biti zadovoljni ni radnici ni poslodavci.

Što s neiskorištenim godišnjim odmorom

Već u tekstu o rasporedu korištenja godišnjeg odmora spomenuta je situacija u kojoj radnik u tekućoj godini nije iskoristio minimalni godišnji odmor predviđen za tu godinu, ali problem oko nekorištenja godišnjeg odmora nastaje tek ako u potpunosti istekne vrijeme u kojemu ga radnik može koristiti. Pitanje koje se tada postavlja je što je s tim radnikovim pravom i jeli ga on u potpunosti izgubio, tj. hoće li poslodavac radniku na ikoji način morati kompenzirati nekorištenje tog prava?

Tko je kriv za neiskorišteni godišnji odmor?

Tko je kriv za neiskorišteni godišnji odmor?

U ovakvom slučaju postoji nekoliko različitih situacija, a najjednostavnija je ona u kojoj radniku prestaje radni odnos (bilo otkazom ili istekom ugovora). Jasno je da radnik ne može više koristiti godišnji odmor kada ne radi, jer to pravo je usko vezano za njegovu zaposlenost, a u ovoj situaciji Zakon o radu je vrlo jasan. Ukoliko radniku prestane radni odnos, a on nije iskoristio godišnji odmor koji mu je pripadao, poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Visina naknade ovisi o količini neiskorištenog godišnjeg odmora, što znači da će mu poslodavac isplatiti naknadu kakvu bi mu inače morao isplatiti da je radnik zaposlen i da koristi godišnji odmor (prosjek prethodne tri plaće). To znači da ukoliko radnik nije iskoristio npr. 5 dana godišnjeg odmora, a radni odnos mu je prestao, poslodavac mu mora isplatiti naknadu plaće za tih 5 dana, tj. naknadu koja bi odgovarala prosječnoj plaći za 5 dana u posljednja tri mjeseca koja je radnik radio. Ukoliko poslodavac ne bi isplatio takvu naknadu, bio bi odgovoran za jedan od najtežih prekršaja, kažnjiv sa 61.000,00 – 100.000,00 kuna.

Nešto kompliciranija situacija nastaje ukoliko radnik nastavlja radni odnos nakon što je istekao krajnji rok za korištenje godišnjeg odmora, nakon 30. lipnja iduće godine. U ovoj situaciji poslodavac nema obvezu radniku isplatiti naknadu plaće, štoviše, poslodavac radniku niti ne smije isplatiti takvu naknadu, jer poslodavac i radnik ne smiju se sporazumjeti oko toga da radnik dobije naknadu plaće umjesto korištenja godišnjeg odmora. Godišnji odmor ima samo jednu svrhu, a to je da se radniku omogući odmor i njegovo korištenje nije samo pravo, već i obveza obiju strana, pa stoga Zakon o radu izričito navodi da je ništetan (bez ikakvog pravnog učinka) sporazum kojim bi se radnik odrekao korištenja godišnjeg odmora, odnosno kojim bi mu poslodavac isplatio naknadu umjesto da mu omogući korištenje godišnjeg odmora (takav sporazum bi predstavljao najteži prekršaj poslodavca koji je kažnjiv kaznom od 61.000,00 – 100.000,00 kuna).

Može li radnik tražiti naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor?

U ovakvoj situaciji postavlja se pitanje tko je kriv zato što radnik nije iskoristio godišnji odmor? Ukoliko je za neiskorišteni godišnji odmor zaslužan poslodavac, tj. ako radniku nije omogućio da iskoristi cijeli godišnji odmor do 30. lipnja iduće godine, onda je radniku nastala šteta i radnik može potraživati naknadu štete zbog nekorištenja ovog prava. To ne znači da radnik mora tužiti poslodavca, već je dovoljno da od njega potražuje naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, a poslodavac može dragovoljno radniku isplatiti naknadu štete. Isplata naknade štete NIJE isto što i isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor, jer je naknada za neiskorišteni godišnji odmor predviđena samo za situaciju u kojoj radniku prestaje radni odnos i točno je određeno koliko ona iznosi. S druge strane, naknada štete je popravljanje nastale štete isplatom u novcu i ona ne mora iznositi koliko i naknada za neiskorišteni godišnji odmor, već njezina visina ovisi o sporazumu radnika i poslodavca, a ukoliko sporazuma nema, o sudskoj odluci.

Kada poslodavac nije kriv zato što radnik nije koristio godišnji odmor

Ukoliko je za neiskorišteni godišnji odmor kriv radnik, tj. radnik ne mora biti ni kriv, već je dovoljno da za to nije kriv poslodavac, radnik nakon 30. lipnja iduće godine više ne može tražiti da iskoristi neiskorišteni godišnji odmor niti od poslodavca može potraživati naknadu štete. Takva situacija nastaje ukoliko je radnik bio na dugotrajnom bolovanju, rodiljnom, roditeljskom ili posvojiteljskom dopustu, pa se na posao vraća nakon 30. lipnja iduće godine, ili se vraća prije tog datuma, ali ne dovoljno prije da bi iskoristio cijeli godišnji odmor. U takvom slučaju, radnik je izgubio pravo korištenja „starog“ godišnjeg odmora i može koristiti samo godišnji odmor iz tekuće godine.

U ovoj situaciji važno je napomenuti da radnik nije kriv za neiskorišteni godišnji odmor ako ga nije zatražio, sve iz razloga jer je organizacija rada, pa tako i rasporeda korištenja godišnjih odmora isključiva ovlast poslodavca, pa je poslodavac dužan napraviti takav raspored rada da radniku omogući korištenje godišnjeg odmora, bez obzira na to traži li radnik to pravo ili ne.

A što s dijelom godišnjeg odmora koji se mora koristiti u tekućoj godini?

Sve što je navedeno za neiskorišteni godišnji odmor, vrijedi i za neiskorišteni dio godišnjeg odmora koji se obvezno mora koristiti u tekućoj godini, odnosno minimalno dva tjedna neprekidnog godišnjeg odmora koji radnik mora iskoristiti u tekućoj godini, s jedinom razlikom da se poslodavac u tom slučaju nikako ne može osloboditi odgovornosti i radniku mora omogućiti korištenje cijelog preostalog godišnjeg odmora u idućoj godini (do 30. lipnja). Razlog tomu je odredba Zakona o radu koja navodi kako će radnik moći prenijeti cijeli „stari“ godišnji odmor u iduću godinu (i koristit ga do 30. lipnja), ukoliko ga nije iskoristio zbog bolovanja, rodiljnog, roditeljskog ili posvojiteljskog dopusta.

Zakon također određuje da radnik neće moći prenijeti taj dio godišnjeg odmora u iduću godinu ukoliko mu je bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora, ali u praksi se takva situacija teško može dogoditi, jer ukoliko je poslodavac napravio raspored korištenja godišnjih odmora i odredio radniku korištenje godišnjeg odmora, radnik je dužan otići na godišnji odmor i ne može se pojaviti na poslu. Štoviše, ukoliko poslodavac ne napravi raspored korištenja godišnjih odmora ili ako radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora na način da radnik u tekućoj godini iskoristi bar dva tjedna godišnjeg odmora neprekidno, riječ je o težim prekršajima poslodavca, za koje je propisana kazna od 31.000,00 – 60.000,00 kuna.

Korištenje godišnjeg odmora u dijelovima i spajanje blagdana godišnjim odmorom

U prethodnom tekstu ukratko je prikazano kako će, tko i kada odlučiti o korištenju godišnjeg odmora, a u današnjem tekstu prikazana je (za ovo blagdansko vrijeme vrlo aktualna) mogućnost spajanja blagdana godišnjim odmorom i korištenje godišnjeg odmora u dijelovima.

Spajanje blagdana godišnjim odmorom

Uskoro će se možda i blagdani računati u trajanje godišnjeg odmora

Zakon o radu određuje da se godišnji odmor koristi u dva dijela i neki poslodavci se tog pravila slijepo drže, ali u slučaju ove odredbe nije riječ o strogom pravilu koje se mora primijeniti upravo tako, napose iz razloga jer i sam Zakon ostavlja mogućnost drugačijeg dogovora. To znači da se poslodavac i radnik mogu dogovoriti da će radnik cijeli godišnji odmor iskoristiti odjednom, ali se mogu dogovoriti i da će ga koristiti u 10 dijelova. Ono što je potrebno imati na umu, ukoliko se godišnji odmor koristi u dijelovima, jest obveza korištenja prvog dijela godišnjeg odmora u tekućoj godini u trajanju od minimalno dva tjedna neprekidno, pa će poslodavac biti obvezan radniku omogućiti takvo korištenje prvog dijela godišnjeg odmora, a radnik će biti obvezan koristiti prvi dio godišnjeg odmora u tekućoj godini, jer će u protivnom izgubiti pravo na taj dio godišnjeg odmora i neće ga moći prenijeti u iduću kalendarsku godinu. Naravno, iznimka vezana za spriječenost radnika i ovdje vrijedi, pa ukoliko radnik prvi dio godišnjeg odmora nije koristio zbog objektivne spriječenosti ili mu poslodavac to nije ni omogućio, moći će ga prenijeti u iduću godinu.

Hoće li se i dalje blagdani moći spajati s “par dana” godišnjeg odmora?

Za sve one koji planiraju spajanje blagdana s nekoliko dana godišnjeg odmora, dobra vijest je da je to još uvijek moguće, ali loša vijest je da prema prijedlogu najnovijeg Zakona o radu (koji je već od nove 2014. trebao stupiti na snagu, što je za sada odgođeno), to više neće biti moguće, tj. bit će potpuno nepraktično. Naime, dani koji su inače po zakonu neradni (dani tjednog odmora i blagdani) te dani u kojima radnik inače ne bi radio (bolovanje, plaćeni dopust) ne uračunavaju se u trajanje godišnjeg odmora, pa ako blagdan pada u sred tjedna, dovoljno je uzeti koji dan godišnjeg odmora prije blagdana i poslije blagdana i vrlo lako se može doći do neradnog tjedna. Tako je i ove godine (2013.) kada božić pada u srijedu i četvrtak, a nova godina u srijedu, pa je dovoljno uzeti 7 dana godišnjeg odmora i imate dva neradna tjedna, od 23.12. do 05.01.

No, prema prijedlogu najnovijeg Zakona o radu, i dani blagdana uračunavat će se u trajanje godišnjeg odmora, pa ako želite imati dva slobodna tjedna preko Božića i nove godine, morat ćete iskoristiti pola godišnjeg odmora koji vam je za tu godinu raspoloživ. Ukoliko Zakon o radu stupi na snagu u ovakvom obliku u kojemu je predložen, spajanje blagdana godišnjim odmorom zasigurno će postati prošlost, jer će radnik na taj način tijekom godine imati manji broj slobodnih dana, pa zasigurno nitko neće tražiti da u vrijeme blagdana ide na godišnji odmor. Svaki radnik će u tom slučaju zasigurno htjeti koristiti godišnji odmor u tjednima u kojima nema blagdana, jer blagdan će mu ionako biti neradan dan, no to ne znači da će svi radnici upravo tako moći koristiti godišnji odmor, jer i dalje će poslodavac imati obvezu i pravo organizacije rada, pa tako i konačne odluke o tome kada će koji radnik koristiti godišnji odmor.

Za ovakvo zakonsko rješenje već sada je vidljivo da će izazvati velika nezadovoljstva, prvenstveno iz razloga jer će dovesti do nejednakosti u korištenju prava između radnika, pa će tako radnici koji koriste godišnji odmor u tjednima u kojima nema blagdana imati veći broj neradnih dana (godišnji odmor i blagdani) od onih koji koriste godišnji odmor u tjednima u kojima blagdani padaju na radne dane (samo godišnji odmor, a blagdani će biti uračunati u njegovo trajanje).

Kada i koliko godišnjeg odmora koristiti i tko o tome odlučuje

Kod korištenja godišnjeg odmora i ostvarivanja prava na godišnji odmor problemi se pojavljuju češće nego što je očekivano. U nekoliko tekstova koji slijede prikazani su najčešći problemi koji se događaju, njihovo rješenje i odgovori na pitanja koja su prava i dužnosti poslodavaca i radnika kada problemi nastanu.

godisnji-odmor

Pravo na godišnji odmor je jedno od prava za koje svi znaju i koje je na prvi pogled vrlo jednostavno, ali u praksi zna izazvati dosta nedoumica, pogotovo u situacijama u kojima odnos između radnika i poslodavca nije baš „sjajan“ i u situacijama u kojima ne postoji razdoblje smanjenog intenziteta posla u vremenu kada bi radnik želio koristiti godišnji odmor.

Svaki radnik jako dobro zna da ima pravo na godišnji i vrlo vjerojatno već na početku godine ima plan kada bi ga želio koristiti. U pravilu je to 2-3 tjedna tijekom ljetnih mjeseci, kada svi planiraju ljetovanje, možda tjedan tijekom zimskih mjeseci kada se planira zimovanje ili produženi odmor u božićno i novogodišnje vrijeme. Također je svaki poslodavac svjestan toga da radniku mora omogućiti korištenje plaćenog  godišnjeg odmora, vremena u kojemu radnik neće raditi , ali će mu svejedno za to vrijeme morati isplatiti naknadu plaće.

Tko odlučuje kada koristiti godišnji odmor?

Problem kod godišnjeg odmora najčešće nastaje kada poslodavac i radnik nisu suglasni oko toga kada bi točno radnik trebao koristiti godišnji odmor i koliko dugo. Pri tomu je prvenstveno važno imati na umu da je poslodavac taj koji je odgovoran za organizaciju rada i njegov raspored, pa on ima i dužnost i pravo organizirati posao onako kako smatra da je najpogodnije za sam proces obavljanja posla. To ne znači da mu je dopušteno radniku uskratiti korištenje godišnjeg odmora, ali znači da mu je dopušteno radniku uskratiti korištenje godišnjeg odmora po želji, ako opseg i organizacija posla zahtijevaju da radnik bude na radnom mjestu. Pritom poslodavac ne mora ni radniku niti ikome drugome posebno obrazlagati zašto smatra da određeno vrijeme nije pogodno za korištenje godišnjeg odmora, već se uvijek može samo pozvati na organizaciju rada.

Radnici koji su obuhvaćeni primjenom kolektivnih ugovora i radnici koji rade za poslodavce koji imaju pravilnike o radu, većinom to pitanje imaju riješeno odredbama prema kojima poslodavac mora uvažiti i radnikove želje za vremenom korištenja godišnjeg odmora, ali čak ni takve odredbe na znače da radnik može birati kada će i koliko godišnjeg odmora koristiti, ukoliko poslodavac smatra da je zbog potreba posla važno da radnik bude na svom radnom mjestu.

Vrijeme korištenja i trajanje godišnjeg odmora trebalo bi se rješavati dogovorom između radnika i poslodavca, sve kako bi se postigao sporazum po tom pitanju, ali ako sporazuma nema ili ga je nemoguće postići, poslodavac će donijeti konačnu odluku o tome kada će i koliko godišnjeg odmora radnik koristiti.

Različiti kolektivni ugovori i različiti pravilnici o radu pravo na godišnji odmor drugačije uređuju, ali to pravo nikad ne smije ići na štetu radnika ispod one razine prava koju određuje Zakon o radu. Dakle, radnik će u svakoj kalendarskoj godini imati pravo na minimalno 4 tjedna godišnjeg odmora, kojega će koristiti u dogovoru s poslodavcem, pri čemu će minimalno dva tjedna godišnjeg odmora morati iskoristiti u tekućoj godini, dok preostali dio godišnjeg odmora može „prenijeti“ u iduću kalendarsku godinu i iskoristiti ga najkasnije do 30. lipnja iduće godine. Nakon tog datuma radnik više ne može koristiti „stari“ godišnji odmor.

Koliko godišnjeg odmora “prenijeti” u iduću godinu?

Problem može nastati i u situaciji u kojoj radnik u tekućoj godini nije iskoristio bar dva tjedna godišnjeg odmora, jer poslodavac mu nije dužan omogućiti „prenošenje“ cijelog godišnjeg odmora u iduću kalendarsku godinu. No, u ovoj situaciji važan je i razlog zbog kojega radnik nije iskoristio minimalno dva tjedna godišnjeg odmora u tekućoj godini, jer ukoliko je radnik tražio godišnji odmor, ali mu poslodavac nije omogućio njegovo korištenje u tekućoj godini, onda mu je dužan omogućiti korištenje cijelog preostalog godišnjeg odmora u idućoj godini. Situacija je ista i ako radnik u tekućoj godini nije iskoristio minimalno dva tjedna godišnjeg odmora zbog objektivne spriječenosti, kao što je bolovanje, korištenje rodiljnog, roditeljskog ili posvojiteljskog dopusta, pa će i u takvoj situaciji radnik moći iskoristiti cijeli preostali godišnji odmor u idućoj kalendarskoj godini, ali ponovno najkasnije do 30. lipnja, jer nakon tog datuma potpuno gubi pravo na korištenje „starog“ godišnjeg odmora.

U idućem tekstu detaljnije će biti pojašnjeno spajanje blagdana godišnjim odmorom i kakve mogućnosti u tom pogledu imaju radnici, a kakve poslodavci.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.